Presuda - 45 0 P 041029 24 Gz 2
BOSNA
I HERCEGOVINA
FEDERACIJA
BOSNE I HERCEGOVINE
BOSANSKO-PODRINJSKI
KANTON GORAŽDE
KANTONALNI
SUD U GORAŽDU
Broj:
45 0 P 041029 24 Gž 2
Goražde,
20.03.2024. godine
KANTONALNI SUD U GORAŽDU,
u vijeću sastavljenom od sudija Baltić Radije, predsjednice vijeća, Bičo Edina
i Bjelović Milijane, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H.G.Ć. iz B.,
S.R.Nj., koju zastupa punomoćnica Duraković Adela, advokatica iz Sarajeva, ul.
Jadranska 1, protiv tuženih S.Dž.Ć. iz G., koju zastupaju Damir Samardžić i
Darko Stojaković, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije Samardžić i
Stojaković iz Sarajeva, ulica Jadranska do broja 3, V.E.A.K. iz O., S.R.Nj., i
E.H.Ć. iz F., S.R.Nj., koje zastupa punomoćnica Habota Emina, advokatica iz
Sarajeva, ulica Jadranska 1, radi utvrđenja i podjele bračne tekovine,
vrijednost spora 50.000,00 KM, rješavajući o žalbi tužene S.Dž.Ć., izjavljenoj
na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 041029 23 P 2, od 24.11.2023.
godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20.03.2024. godine, donio je
PRESUDU
Žalba tužene S.Dž.Ć. se odbija kao neosnovana i
potvrđuje presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 041029 23 P 2, od
24.11.2023. godine.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u
Goraždu broj: 45 0 P 041029 23 P 2, od 24.11.2023. godine, stavom prvim izreke,
odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da
bračnu tekovinu tužiteljice i prednika tuženih A.Ć. čini nekretnina upisana u
zk.ul. broj 21 KO B..., označena kao: k.č. broj 56, zvana Polje, u naravi
oranica/njiva 1. klase, oranica/njiva 2. klase i oranica/njiva 3. klase, ukupne
površine 3053 m2, k.č. broj 1493/2 zvana Polja, u naravi voćnjak 1. klase
ukupne površine 5657 m2, te k.č. broj 1494/1 zvana Polje, u naravi
oranica/njiva 5. klase i oranica/njiva 3. klase, ukupne površine 1318 m2, koje
nekretnine odgovaraju posjedu upisanom u posjedovnom listu broj 60 KO B...,
ukupne površine 10028 m2, te da su tužene dužne priznati i trpjeti da se na
osnovu presude tužiteljica u zemljišnim knjigama Opštinskog suda u Goraždu
upiše sa dijelom od 1/2.
Stavom
drugim izreke presude utvrđeno je da bračnu tekovinu tužiteljice i prednika
tuženih A.Ć. čini nekretnina upisana u zk.ul. broj 345 KO B..., označena kao:
k.č. broj 1493/1 zvana Polja, u naravi kuća i zgrada ukupne površine 145 m2,
što odgovara posjedu upisanom u posjedovni list broj 796 KO B..., ukupne
površine 145 m2, te da su tužene dužne priznati i trpjeti da se na osnovu
presude tužiteljica u zemljišnim knjigama Opštinskog suda u Goraždu upiše sa
dijelom od 1/2 na suvlasničkom dijelu 1/2 prednika tuženih.
Stavom
trećim izreke naloženo je Zemljišnoknjižnoj kancelariji Opštinskog suda u
Goraždu da u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude izvrši upis
vlasništva na nekretninama označenim u stavu drugom presude u korist
tužiteljice sa dijelom od 1/2 na suvlasničkom dijelu od ½ prednika tuženih.
Stavom
četvrtim izreke utvrđeno je da bračnu tekovinu tužiteljice i prednika tuženih
A.Ć. čini iznos od 299.242,00 KM dobijen na ime kupoprodajne cijene nekretnine
upisane u zk.ul. broj 247 KO S.J...C..., te nekretnine vanknjižno vlasništvo
upisano u zk.ul. broj 46 KO S.J...C..., k.č. broj 769/1 u naravi oranica
površine 54 čhv i to dio iste u površini od 85 m2 sa dijelom od po 1/2.
Stavom
petim izreke obavezana je S.Dž.Ć. da tužiteljici isplati iznos od 149.621,00 KM
na ime 1/2 iznosa dobijenog iz kupoprodajne cijene iz stava četvrtog presude,
sa zakonskom zateznom kamatom od 26.11.2020. godine pa do isplate, u roku od 30
dana.
Stavom
šestim izreke obavezane su tužene da tužiteljici na jednake dijelove naknade
troškove parničnog postupka u iznosu od 1.763,60 KM sa zakonskim zateznim
kamatama od 24.11.2023. godine, dok je tužena S.Dž.Ć. obavezana da tužiteljici
nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.868,80 KM, sa zakonskim
zateznim kamatama od 24.11.2023. godine, sve u roku od 30 (trideset) dana.
Stavom
sedmim izreke odbijen je zahtjev tužiteljice da joj tužene nadoknade troškove parničnog
postupka u iznosu od 4.740,50 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 24.11.2023.
godine, kao i zahtjev tužene S.Dž.Ć. da joj tužiteljica nadoknadi troškove
parničnog postupka u iznosu od 779,52 KM.
Blagovremeno izjavljenom žalbom putem
punomoćnika, presudu pobija tužena S.Dž.Ć. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev
usvojen, a zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o
troškovima postupka. Predlaže da ovaj sud preinači prvostepenu odluku na način
da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obaveže je da žaliteljici
nadoknadi troškove parničnog postupka ili da presudu ukine i predmet vrati na
ponovni postupak.
U žalbi ističe da sud nije izvršio ocjenu dokaza
savjesno i brižljivo u skladu sa odredbama iz člana 8. ZPP-a, te da pri ocjeni
provedenih dokaza nije cijenio sadržaj pisma S.B., nalazeći da se radi o dokazu
čija je autentičnost kao privatne isprave upitna, obzirom da nije ovjeren
potpis lica, niti je u postupku saslušano lice koje je sačinilo tu ispravu.
Smatra da je sud propustio dati sveobuhvatnu ocjenu dokaza, zbog čega je prvostepena
presuda donesena proizvoljno, odnosno da je sud počinio povredu člana 191. stav
4. ZPP-a. Ističe da je sud neosnovano odbio provođenje dodatnih dokaza
prvotužene predloženih na ročištu za glavnu raspravu u prvoj fazi postupka,
paušalno se pozivajući na odredbe iz člana 102. stav 2. ZPP.
Smatra da je sud pogrešno cijenio iskaze
tužiteljice i trećetužene, ukazujući da je sud poklonio vjeru navedenim
iskazima nalazeći da su izneseni objektivno, uvjerljivo, logično, jasno i u
skladu sa provedenim materijalnim dokazima, ali da je naknadno naveo da
određeni dijelovi iskaza nisu bili tačni, te da su protivrječni u pogledu
prekida bračne zajednice, zbog čega smatra da iste nije trebao prihvatiti.
Smatra da je sud nakon pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja
pogrešno primijenio i odredbe materijalnog prava. Smatra da tužiteljica nije
mogla potraživati bilo kakav novčani iznos od prodaje nekretnine u Republici
Hrvatskoj jer isti ne predstavlja bračnu stečevinu,
obzirom da je njen brak sa prednikom tuženih trajao do 2014. godine, a faktički
prestao 10 godina prije toga, pri čemu je prodaja nekretnine izvršena 2019.
godine. Smatra da je tužiteljica isključivo imala pravo tražiti poništenje
ugovora o kupoprodaji u dijelu od ½. Ističe da je sud nepravilno utvrdio da je
prvotužena neosnovano primila novčani iznos dobijen prodajom nekretnine u
Republici Hrvatskoj, obzirom da je sa istim raspolagao A.Ć., zbog čega smatra
da ne postoji njena odgovornost za vraćanje dosuđenog iznosa tužiteljici.
Smatra da prvostepeni sud nije nadležan za rješavanje pravnog statusa
nekretnine koja se nalazi u drugoj državi, primjenom načela lex rei sitae, te da je tužiteljica
trebala pokrenuti postupak za poništenje ugovora o kupoprodaji navedene
nekretnine pred sudom u Republici Hrvatskoj.
Smatra da je sud zanemario rješenje o
nasljeđivanju doneseno od strane Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 O 039075
19 O, kojim je regulisana pravna sudbina imovine A.Ć., za koje smatra da vezuje
i tužiteljicu, koja je samo u toku ostavinskog postupka mogla isticati
prigovore u pogledu navodne bračne stečevine. Smatra da je novčanim sredstvima
raspolagao isključivo prednik tuženih, te da je tužbeni zahtjev mogao samo biti
istaknut u vidu zahtjeva za naknadu štete i da je morao biti usmjeren u odnosu
na sve tužene u visini njihovih nasljednih dijelova, obzirom da odgovornost za
ostavitelja prelazi na njegove nasljednike u visini nasljednih dijelova.
Smatra da je rješenje o troškovima postupka
doneseno suprotno zakonskim propisima i Tarifi, pri čemu smatra da je odluka o
troškovima postupka trebala biti donesena na jedinstven način za sve tužene, na
način da suparničari odgovaraju za troškove u jednakim dijelovima. Ističe da je
sud neosnovano odlučio da za troškove takse na presudu odgovara isključivo
prvotužena jer odgovornost za donošenje presude leži i na suparničarima koji su
priznali tužbeni zahtjev.
Tužiteljica nije dostavila odgovor na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući
pravilnost osporene presude, rješavajući o žalbi u granicama navoda iz žalbe i
po službenoj dužnosti sve u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine
Federacije BiH, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15),
Kantonalni sud u Goraždu je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:
Predmet tužbe predstavlja zahtjev tužiteljice da
se utvrdi da su nekretnine označene kao u izreci presude bračna tekovina
tužiteljice i prednika tuženih, te da se upiše u zemljišnoknjižnim evidencijama
kao suvlasnik na jednoj polovini naznačenih nekretnina, kao i zahtjev da se
utvrdi da bračnu tekovinu čini iznos od 299.242,00 KM dobijen prodajom
nekretnine koja je bračna stečevina tužiteljice i prednika tuženih, te da se
obaveže prvotužena da joj isplati jednu polovinu tog novčanog iznosa, sa zakonskim zateznim kamatama, uz zahtjev
za nadoknadu troškova parničnog postupka.
Na osnovu predloženih i izvedenih dokaza prvostepeni sud je u
ponovljenom postupku, a nakon što je prvodonesena presuda ukinuta rješenjem
ovog suda broj: 45 0 P 041029 23 Gž od 22.05.2023. godine, utvrdio da je prvotužena u cijelosti osporila
postavljeni tužbeni zahtjev, dok su drugo i trećetužena u cijelosti priznale
postavljeni tužbeni zahtjev ali da takvo priznanje nema pravni značaj jer se
radi o jedinstvenim suparničarima u smislu odredaba iz člana 366. ZPP-a zbog
čega se spor mora riješiti na jednak način prema svim suparničarima, obzirom da
priznanje tužbenog zahtjeva mogu dati isključivo svi suparničari zajedno.
Sud nije dozvolio provođenje novih
dokaza koje je prvotužena predložila na ročištu za glavnu raspravu od
24.11.2022. godine, a shodno odredbama iz člana 102. stav 2. ZPP-a, nalazeći da
prvotužena nije učinila vjerovatnim da bez svoje krivice nije bila u mogućnosti
da iste predloži na pripremnom ročištu.
Sud je našao nespornim da je tužiteljica bila u braku sa prednikom
tuženih u periodu od 1979. godine do 2014. godine, te da je faktička bračna zajednica prekinuta 2004.
godine. Sud je našao da su tužiteljica i prednik tuženih zajedničkim radom u
toku trajanja bračne zajednice stekli nekretninu u G. upisanu u ZK ul. broj:
345, KO B..., označenu kao kuća i zgrada površine 145 m2, te da ista
predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Sud je našao da je prednik tuženih bio
upisan kao vlasnik zemljišta u ZK ul. broj: 21. KO B..., te je našao da je
sporna nekretnina njegova posebna imovina koju je unio u brak koja ne
predstavlja bračnu tekovinu tužiteljice i prednika tuženih. Sud je nadalje
našao da nekretnine koje su predmet kupoprodajnog ugovora iz 1996. godine ne odgovaraju
nekretninama koje su predmet spora, te da prednik tuženih i tužiteljica nisu
izvršili podjelu bračne stečevine ugovorom o poklonu iz 1998. godine, a na
osnovu odredaba iz člana 255. Porodičnog zakona, zbog čega je odbio prigovor
prvotužene da su prednik tuženih i tužiteljica već uredili pitanje bračne
tekovine.
Sud je u cijelosti prihvatio materijalne dokaze kao autentične, sa
izuzetkom pisma S. B., dok je nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke
poklonio vjeru u cijelosti, pri čemu ni parnične stranke nisu imale primjedbi
na isti. Sud je poklonio vjeru i iskazima tužiteljice i trećetužene, izuzev u
dijelu koji se odnosi na momenat faktičkog prestanka bračne zajednice
tužiteljice i prednika tuženih, obzirom da iz javne isprave, odnosno presude o
razvodu braka, proizlazi da je faktička zajednica braka prestala deset godina
prije razvoda braka, a ne 2014. godine, kada je brak i razveden. Sud je
prihvatio iskaz prvotužene u dijelu koji se odnosi na činjenicu da je prednik
tuženih kuću u C. prodao za iznos od 153.000,00 EUR, te da je od tog novca
kupljena kuća u N., dok nije prihvatio dio iskaza koji se odnosi na činjenicu
da je kuća u N. kupljena za iznos od 180.000,00 KM, obzirom da je u suprotnosti
sa materijalnim dokazima, kao i činjenicu da dio iskaza koji se odnosi na
plaćanje majstora i rekonstrukciju kuće u N. nije potkrijepljen drugim
dokazima.
Nadalje, sud iskaz prvotužene nije prihvatio ni u dijelu koji se odnosi
na činjenicu da je kuća koju je prednik tuženih imao u Crnoj Gori i koju je
zamijenio za kuću u C. predstavlja njegovu bračnu stečevinu sa suprugom iz
prvog braka I., obzirom da je isti u suprotnosti sa materijalnim dokazima i
iskazima ostalih svjedoka. Sud nije prihvatio ni sadržaj pisma S.B., obzirom da
nije mogao utvrditi njegovu autentičnost, kao i zbog činjenice da je isti u
suprotnosti sa materijalnim dokazom Zagreb 27. srpnja 1992. godine u kojem je
kao vlasnik nekretnine naveden samo prednik tuženih. Sud je stoga našao da je nekretnina u C. bračna
stečevina prednika tuženih i tužiteljice obzirom da su istu stekli zamjenom za
nekretninu u B., pri čemu je prethodno ista predstavljala njihovu bračnu
stečevinu, odnosno da novčani iznos ostvaren prodajom nekretnine kao bračne
stečevine predstavlja bračnu stečevinu, zbog čega je sud donio odluku kao u
izreci presude.
Sud je našao da je otpao pravni osnov da prvotužena zadrži cjelokupan
iznos ostvaren od prodaje nekretnine u C. koji iznosi 299.242,00 KM, zbog čega
je našao da je neophodno da vrati tužiteljici polovinu navedenog iznosa, a na
osnovu odredaba iz člana 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi
sa odredbama iz člana 262. i 277. istog Zakona, zbog čega je donio odluku kao u
stavu petom izreke presude, obzirom da se radi o novcu koji je primljen iz
imovine koja predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice. Sud je našao da
ostavinsko rješenje ne vezuje tužiteljicu obzirom da ista nije učestvovala u
ostavinskom postupku iza prednika tuženih, a na osnovu odredaba iz člana 249.
stav 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju. Sud nije prihvatio prigovor prvotužene da
je tužiteljica samo imala pravo da pobija ugovor o kupoprodaji nekretnine,
nalazeći da tužiteljica ima pravo da sama disponira tužbenim zahtjevom. Sud je
našao da nije povrijeđeno načelo lex rei sitae, obzirom da se u
konkretnom sporu nije odlučivalo o stvarnim pravima na nekretnini koje se
nalazi na području druge države već o zahtjevu za utvrđivanje bračne stečevine
tužiteljice i prednika tuženih.
Sud je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu primijenio odredbe iz
člana 251., 252., 253. i 255. Porodičnog zakona F BiH (Službene novine F BiH,
broj: 35/05, 41/05, 31/14 i 32/19), odredbe iz člana 210., 262. i 277. Zakona o
obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, broj: 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89,
Službeni list BiH, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i Službene novine F BiH, broj:
29/03 i 42/11), odnosno odredbe iz člana 243. i 249. Zakona o nasljeđivanju
(Službene novine F BiH, broj: 80/14 i 32/19).
Odluku o troškovima postupka prvostepeni sud je donio na osnovu
odredaba iz člana 383., 386. i 393. Zakona o parničnom postupku, pri čemu je
utvrdio da je tužiteljica u sporu uspjela sa 80%, obzirom da nije uspjela sa
samo jednim tužbenim zahtjevom od pet postavljenih tužbenih zahtjeva, pri čemu
drugo i trećetužena nisu istakle zahtjev za naknadu troškova postupka. Sud je
našao da drugo i trećetužena, obzirom da su priznale tužbeni zahtjev u odgovoru
na tužbu, nisu odgovorne za troškove koji su nastali nakon dostavljanja
odgovora na tužbu, zbog čega ih je obavezao da zajedno sa prvotuženom snose
samo troškove nastale do pripremnog ročišta.
Žalbeni razlog povrede odredaba parničnog
postupka nije ostvaren, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod
prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj
presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8),
9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni
sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o
parničnom postupku, znači da žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka
nije ostvaren, pa samim tim ni zahtjev da se pred drugostepenim sudom ponovo
izvode dokazi u javnoj raspravi. U
obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je
vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužiteljice djelimično usvojen. Prvostepeni
sud je naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti
je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, pri tome je sve
provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom
postupku, a što proizlazi iz
analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu
osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa, tako da nije osnovan
žalbeni prigovor povrede odredaba iz člana 191. stav 4. ZPP-a.
Neosnovan je prigovor žaliteljice o povredi odredaba parničnog postupka
kojim ukazuje da je sud neosnovano odbio prijedlog za izvođenje dokaza koji su
predloženi na ročištu za glavnu raspravu, obzirom da je sud u presudi naveo da
prvotužena nije učinila vjerovatnim da bez svoje krivice nije bila u mogućnosti
predložiti provođenje navedenih dokaza na pripremnom ročištu, a u skladu sa
odredbama iz člana 102. stav 2. ZPP-a. Naime, tužiteljica nije predložila
izvođenje navedenih dokaza na pripremnom ročištu u skladu sa odredbama iz člana
80. i 81. ZPP-a, dok prilikom predlaganja provođenja navedenih dokaza na
ročištu za glavnu raspravu nije iznijela činjenice koje ukazuju da ih bez svoje
krivice nije mogla predložiti na pripremnom ročištu, te je ispravna odluka
prvostepenog suda da ne dozvoli provođenje predloženih dokaza, zbog čega su
žalbeni navodi o povredi odredaba parničnog postupka u navedenom dijelu
neosnovani.
Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud tokom postupka proveo sve
dokaze predložene po strankama, te je
na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku,
prvostepeni sud i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj
pravnoj stvari, a činjenično
utvrđenje na kojem je temeljena prvostepena presuda u odnosu na ocjenu
osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, nije dovedeno u sumnju niti žalbenim
navodima prvotužene. Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je imao činjenični i pravni
osnov kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude te je na pravilno i
potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Sud je dao i jasne zaključke zbog čega je cijenio
da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u dijelu u kojem je isti usvojen, a
koje i ovaj sud prihvata kao ispravne.
Neosnovan je prigovor žaliteljice da je sud propustio brižljivo i
savjesno cijeniti sadržaj dokaza pismo S. B., obzirom da je ispravan zaključak
suda da se ne može potvrditi autentičnost pisma iz kojeg se ne može vidjeti
kada je nastalo, kome je upućeno, niti se sa sigurnošću može utvrditi ko je
sastavio navedeno pismo. Naime, tužiteljica nije provela bilo kakve dokaze
kojima se sadržaj pisma može dovesti u vezu sa činjenicama koje se istim
dokazuju, posebno ako se uzme u obzir činjenica da nisu predloženi bilo kakvi
drugi dokazi koji se mogu dovesti u vezu sa istim.
Neosnovano žaliteljica ukazuje da sud nije mogao prihvatiti iskaze
tužiteljice i trećetužene, smatrajući da su isti protivrječni. Naime, sud
navedene iskaze nije prihvatio u dijelu koji se odnosi na trenutak faktičkog
prekida bračne zajednice između tužiteljice i prednika tuženih, pri čemu je kao
relevantan trenutak prestanka iste prihvatio onaj koji je utvrđen u
obrazloženju presude kojom je navedeni brak i razveden. Ovaj sud ukazuje na
činjenicu da iz obrazloženja presude proizlazi da je tužiteljica u odgovoru na
tužbu za razvod braka istakla istu činjenicu koju je iznijela u svom iskazu
pred sudom, odnosno da je faktička zajednica života trajala sve do podnošenja
tužbe za razvod braka, pri čemu je ukazala da odnosi među bračnim supružnicima
nisu trajno poremećeni i da postoji mogućnost nastavka bračne zajednice. Stoga
je i iskaz koji je dat pred sudom u skladu sa odgovorom na tužbu, pri čemu
činjenica koja se odnosi na faktički prekid bračne zajednice tužiteljice i
prednika tuženih nije odlučujuća za donošenje odluke u odnosu na postavljeni
tužbeni zahtjev.
Neosnovan je prigovor žaliteljice da tužiteljica nije mogla potraživati
novčani iznos koji potiče od prodaje nekretnine iz Republike Hrvatske,
smatrajući da ista nije bračna stečevina tužiteljice i prednika tuženih. Naime,
iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je navedena nekretnina stečena
1992. godine, odnosno u momentu kada su tužiteljica i prednik tuženih bili u
braku. Stoga je primjenom odredaba iz člana 251. i 252. Porodičnog zakona FBiH
navedena nekretnina bračna stečevina tužiteljice i prednika tuženih u dijelu od
½, bez obzira što je kao vlasnik u zemljišnim knjigama bio upisan samo prednik
tuženih. Teret dokazivanja da je navedena nekretnina bila posebno vlasništvo
prednika tuženih je bio na tuženim, koje nisu dostavile takve dokaze. Naime,
prvotužena je tvrdila da je prednik tuženih vlasništvo na nekretnini u C. u
Republici Hrvatskoj stekao na osnovu ugovora o zamjeni za nekretninu koja je
bila njegovo posebno vlasništvo, a koju je stekao u braku sa prvom suprugom I.
u kojem je bio prije braka sa tužiteljicom. Iz posjedovnog lista broj: 416, KO
D.V., B, Crna Gora, nije moguće zaključiti da je prednik tuženih vlasnik iste,
obzirom da je kao posjednik upisan M.Ć., a ne A.Ć., zbog čega nije ni moguće
utvrditi da li se radi o nekretnini koju je prednik tuženih zamijenio za
nekretninu u Republici Hrvatskoj. Stoga je prvostepeni sud osnovano prihvatio
iskaz tužiteljice i trećetužene iz kojih proizlazi da se kuća u Crnoj Gori,
koja je kasnije zamijenjena za nekretninu u Republici Hrvatskoj, gradila u
vrijeme trajanja braka tužiteljice i prednika tuženih. Pored ovoga, iz rješenja
kojim je dozvoljena zamjena nekretnina od strane organa Republike Hrvatske ne
proizlazi koju nekretninu je prednik tuženih zamijenio za nekretninu u C., zbog
čega je sud ispravno primijenio odredbe iz člana 7. 8. i 123. ZPP-a kada je
utvrdio da je navedena nekretnina bračna stečevina tužiteljice i prednika
tuženih, obzirom da tužene nisu dokazale da je ista bila posebna imovina
njihovog prednika.
Neosnovano prvotužena prigovara da tužiteljica nije mogla potraživati
iznos kupoprodajne cijene koji predstavlja njenu bračnu stečevinu, odnosno da
je mogla samo pobijati pravi posao kojim je prednik tuženih raspolagao
nekretninom koja je bila njihova bračna stečevina. Naime, prvostepeni sud je
ispravno utvrdio da je nekretnina, koja je bila bračna stečevina tužiteljice i
prednika tuženih, prodata nakon prestanka braka tužiteljice i prednika tuženih,
a za iznos od 153.000,00 EUR, a što odgovara protivvrijednosti od 299.242,00 KM. Neosnovan je prigovor žaliteljice da
je prvostepeni sud povrijedio načelo lex rei sitae, obzirom da nije
odlučivao o pravnom statusu nekretnine koja se nalazi na teritoriji druge
države, već isključivo o obligaciono pravnom zahtjevu koji se odnosi na
nekretninu koja predstavlja njenu bračnu stečevinu, a koja je otuđena bez njene
saglasnosti. Naime, ispravan je zaključak da je tužiteljica mogla raspolagati
svojim tužbenim zahtjevom na način kako je to uradila u tužbi, obzirom da je
navedena nekretnina otuđena, te da je ista mogla tražiti da joj se preda
protivvrijednost ostvarene cijene u skladu sa svojim suvlasničkim udjelom.
Neosnovano žaliteljica ukazuje da ne postoji
njena odgovornost za isplatu naknade za prodatu nekretninu, kao i da su za
navedeni dug odgovorni svi nasljednici. Naime, nesporno je da je prvotužena
stavila svoj potpis na kupoprodajni ugovor kojim je prodata nekretnina u C., a
kao supruga prednika tuženih. Nadalje, nesporno je da je od novčanog iznosa
koji je ostvaren prodajom navedene nekretnine kupljena nekretnina u N., a koja
nije bila obuhvaćena ostavinskim rješenjem kojim je raspoređena ostavina
prednika tuženih, odnosno da drugo i trećetužena i nisu oglašene nasljednicama
u odnosu na novokupljenu nekretninu u N. . Kako je prvotužena zaključila ugovor
o kupovini nekretnine u N. zajedno sa svojim suprugom, odnosno prednikom
tuženih, te kako se upisala kao suvlasnica na nekretnini u N., to je jasno da
joj je bilo poznato kako je prednik tuženih raspolagao novčanim iznosom
dobijenim od prodaje nekretnine koja je bila bračna stečevina tužiteljice, odnosno
da je zajedno sa njim raspolagala novčanim iznosom koji se potražuje tužbom,
pri čemu je po tom osnovu stekla pravo suvlasništva na novokupljenoj
nekretnini. Stoga je jasno da je upravo prvotužena, koja je učestvovala u
ostavinskom postupku i svjesno prešutjela postojanje nekretnine u N.,
raspolagala dijelom novčanog iznosa koji predstavlja bračnu stečevinu
tužiteljice, a koji i nije ušao u ostavinsku masu iza preminulog A.Ć., odnosno neosnovano stekla novčani iznos koji je
dužna isplatiti tužiteljici po osnovu neosnovanog bogaćenja.
Neosnovano žaliteljica ukazuje da je tužiteljica bila vezana rješenjem
o nasljeđivanju Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 O 039075 19 O, od
10.07.2020. godine, obzirom da ista i nije učestvovala u ostavinskom postupku,
zbog čega je mogla svoja prava ostvarivati u parničnom postupku u skladu sa
odredbama iz člana 248. Zakona o nasljeđivanju FBiH.
Neosnovan je žalbeni navod prvotužene da je prvostepeni sud odluku o
troškovima postupka donio uz povredu materijalnog prava. Naime, neosnovano se
ukazuje da je odluka trebala biti donesena na jedinstven način za sve tužene
kao jedinstvene suparničare, obzirom da je sud ispravno cijenio odredbe iz
člana 393. stav 4. ZPP-a kojima je propisano da za troškove prouzrokovane
posebnim parničnim radnjama pojedinih suparničara, ostali suparničari ne
odgovaraju. Kako su drugo i trećetužena priznale tužbeni zahtjev u odgovoru na
tužbu, te kako je samo prvotužena osporavala tužbeni zahtjev, to je za sve
radnje koje su provedene nakon odgovora na tužbu odgovorna samo prvotužena, pa
je stoga ista dužna i snositi te troškove postupka, dok su sve tužene dužne
snositi solidarno samo one troškove koji su nastali do početka pripremnog
ročišta. Kako je Tarifnim brojem 2. stav 2. Zakona o sudskim taksama BPK
Goražde propisano da se za presudu na osnovu priznanja plaća samo polovina
takse propisane tarifnim brojem 1. Tarife, a najviše do 100,00 KM, to je jasno
da je taksa na presudu, a koja je određena da se plati u skladu sa tarifnim
brojem 1. Tarife, odnosno u skladu sa vrijednosti spora odgovorna samo prvotužena,
obzirom da je ista uzrokovana radnjama koje je ona i poduzela u postupku.
Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je
na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku,
pri čemu je ovaj sud uzeo u obzir samo troškove koji su bili
potrebni za vođenje parnice, kao i uspjeh stranaka u postupku. Stoga je sud odbio
zahtjev prvotužene za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istim nije
uspjela.
Na osnovu iznesenog,
ovaj sud zaključuje da žalbeni razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda
nisu ostvareni, pa kako nisu ostvareni ni razlozi na koje drugostepeni sud,
prema odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine
Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), pazi po službenoj dužnosti,
to je valjalo žalbu, primjenom odredbe iz člana 226. navedenog Zakona, odbiti i
presudu prvostepenog suda potvrditi.
PREDSJEDNICA
VIJEĆA
Baltić Radija